Kvaliteta zraka

Lebdeće čestice (PM) predstavljaju mješavinu sitnih čvrstih čestica i kapljica koje lebde u zraku. Dok su veće čestice poput prašine ili dima vidljive golim okom, najsitnije se mogu uočiti samo mikroskopom.

PM10 obuhvaća čestice promjera do 10 mikrometara, dok PM2.5 označava još sitnije čestice promjera do 2,5 mikrometra. Za usporedbu, prosječna ljudska vlas debela je oko 70 mikrometara, što znači da je PM2.5 čestica približno 30 puta manja.

Zbog svoje veličine ove čestice mogu prodrijeti duboko u pluća, a one najsitnije čak i u krvotok. Posljedice izloženosti uključuju nadraženost dišnih putova, smanjenu funkciju pluća, poremećaje rada srca, povećani rizik od srčanog i moždanog udara te prijevremenu smrtnost kod osoba koje boluju od srčanih ili plućnih bolesti.

Ozon je plin čiji učinak ovisi o tome gdje se nalazi. Ozon u višim slojevima atmosfere štiti Zemlju od štetnog UV zračenja, dok je prizemni ozon štetan za zdravlje ljudi i okoliš.

Izlaganje povećanim koncentracijama može uzrokovati kašalj, nadraženost grla, bol pri dubokom disanju i oštećenje dišnih putova. Posebno je opasan za osobe koje boluju od astme ili drugih plućnih bolesti, kod kojih može izazvati pogoršanje simptoma.

Dušikov dioksid jedan je od najvažnijih plinova iz skupine dušikovih oksida (NOx) te služi kao pokazatelj njihove prisutnosti u zraku. Povišene koncentracije mogu nadražiti dišne putove i izazvati simptome poput kašlja, piskanja u plućima i otežanog disanja.

Dugotrajna izloženost povećava rizik od razvoja astme te respiratornih infekcija. Najosjetljivije skupine su djeca, starije osobe i oboljeli od astme.

Dušikov monoksid (NO) je bezbojan plin koji pripada skupini dušikovih oksida (NOx). Nastaje prvenstveno tijekom procesa izgaranja pri visokim temperaturama, zbog čega su glavni izvori njegova ispuštanja motorna vozila, industrijska postrojenja i termoelektrane.

Iako je sam po sebi manje štetan od dušikova dioksida (NO₂), u atmosferi se brzo oksidira i pretvara upravo u NO₂, čime doprinosi onečišćenju zraka.

Povišene koncentracije dušikova monoksida ne predstavljaju značajan zdravstveni rizik pri kratkotrajnoj izloženosti, no njegova prisutnost ukazuje na emisije iz prometa i drugih izvora izgaranja. Osim toga, sudjeluje u kemijskim reakcijama koje dovode do stvaranja prizemnog ozona i sekundarnih lebdećih čestica, što može negativno utjecati na kvalitetu zraka i zdravlje ljudi.

Praćenje koncentracije NO važno je za razumijevanje izvora onečišćenja i procesa koji utječu na nastanak drugih štetnih tvari u atmosferi. Zbog toga se često mjeri zajedno s dušikovim dioksidom kao dio ukupnih dušikovih oksida (NOx).

Sumporov dioksid najzastupljeniji je plin iz skupine sumporovih oksida (SOx). Nastaje uglavnom izgaranjem fosilnih goriva u termoelektranama i industrijskim postrojenjima te značajno doprinosi nastanku smoga.

Kratkotrajna izloženost može izazvati otežano disanje, posebno kod djece i osoba s astmom. U atmosferi SO₂ može reagirati s drugim spojevima i stvarati sitne čestice koje prodiru duboko u pluća te povećavaju rizik od respiratornih bolesti.

Ugljikov monoksid je plin bez boje i mirisa koji nastaje nepotpunim izgaranjem goriva. Glavni izvori su motorna vozila te različiti strojevi na fosilna goriva.

Visoke koncentracije CO smanjuju količinu kisika koju krv prenosi do vitalnih organa poput srca i mozga. U zatvorenim prostorima mogu izazvati vrtoglavicu, zbunjenost, gubitak svijesti pa čak i smrt.

Na otvorenom su tako visoke koncentracije rijetke, ali i umjereno povišene razine mogu predstavljati rizik za osobe sa srčanim bolestima, osobito tijekom fizičkog napora ili stresa.